Selo Konjsko Brdo nalazi se sjeveroistočno od Perušića, na najnižem geomorfološkom platou blago bregovitog Ličkog Sredogorja kojim dominira najviši, markantan vrh Malog Čardaka na koti 694.
Na ovoj krševitoj glavici s omanjom kamenitom zaravni na vrhu, nalazilo se u razdoblju od kasnog brončanog i tijekom željeznog doba, prapovijesno gradinsko naselje Japoda. Padine gradine su dodatno nivelirane, pa se i danas još mogu uočiti ostaci naseobinskih terasa, na kojima je japodska populacija podizala svoje nastambe.
Zajedno s položajima Ibrešić branjevina na kojoj je evidentirana željeznodobna nekropola, te Tisni klanac gdje su pronađeni ulomci kamenih sepulkralnih spomenika datiranih u 1.i 2. st. cjeloviti prostor nosi ime Čakovac.
Arheološka sondažna istraživanja vršena su 1975. godine pod vodstvom Ivana Šarića, i na gradini i na položaju nekropole koja je smještena u blizini naselja na rubu platoa, u obliku omanjeg uzvišenja nastalog višeslojnim ukopima. Na temelju ulomaka željeznodobne keramike grube fakture, ulomaka posuda rađenih na kolu, i ulomaka rimske keramike tankih stijenki i amfora, život na gradini kontinuirano traje i u mlađe razdoblje – vrijeme rimskog prisustva na ovim prostorima.
Prilikom provedbe zaštitnih istraživanja na izgradnji današnje AC Zagreb-Split, sa željom da se revalorizira položaj japodske željeznodobne nekropole podno Malog Čardaka, osobito stoga što je prostor u proteklih dvadesetak godina devastiran iskopima za potrebe raznih instalacija (vodovodnih, telefonskih i elektroinstalacija), otvorene su dvije probne sonde. Tada je otkriven nalaz, dokumentiran kao Grob 1, a prema grobnim prilozima definiran kao ženski ukop.
Grobna konstrukcija ovalnog oblika načinjena je od pravilnijeg, neobrađenog većeg kamena, slaganog u suho, od kojih je najdonji, temeljni red izbočen s nutarnje strane, kao “stopa”. Ukop je orijentiran sjever-jug, s malim otklonom na zapad i inhumacijski.
Pokojnica je položena u opruženom položaju, s rukama niz tijelo, izravno na podlogu od zemlje i sitnijeg kamena lomljenca, a pod glavom je imala “uzglavni”, veći kamen.
Uz pokojničine osteološke ostatke, u grobnom ritusu priloženi su i predmeti – nakit, kao dijelovi japodske nošnje, ali i ures.
Spiralno-naočalasti ukras za kosu pronađen je zajedno s torkvesom iznad glave pokojnice, odnosno iza uzglavnog kamena. Sastoji se od dva spiralno-naočalasta diska od brončane žice s dodatkom srebra i olova, s ušicama kroz koje je provučena dvodijelna polukružna igla s glavom u obliku vaze (Vasenkopfnadel) čiji je rub ukrašen plitkim, gusto raspoređenim ubodima, a na vratu se između dva horizontalna, plitko kanelirana polja, nalazi bikonično odebljanje.
Između diskova nalazi se dvopetljasti mehanizam koji je zapravo dvostruka zmijolika fibula s malim raskucanim lukom. Naime, krajem 8. st. pr. Kr. u razdoblju II faze japodske kulture pojavljuje se nakit koji je specifičan za ličko područje, a koji je shodno tome i proizvod lokalnih radionica. Jedan dio autora smatra da je riječ o fibuli (kopči), a kako ih je najveći broj dosad pronađen u prozorskoj nekropoli, nazvan je dvostrukim fibulama tipa Prozor. Još jedan analogan primjerak, pronađen je u Metku, no ovdje je raskucani luk zmijolike fibule nešto većih dimenzija. Ukoliko povežemo položaj nalaza, te saznanja o torkvesima kao dodatnim elementima japodskih oglavlja (kao što je ženski grob “kneginje” iz Gornjeg Kosinja), funkcija ovog uresa nesumnjivo ukazuje na nakit za kosu, odnosno glavu. Potvrdu ili opovrgavanje moguće je dobiti isključivo budućim istraživanjem in situ grobnih cjelina, čime bi determinacija ovog specifikuma bila okončana.
Nedaleko od ukrasa za kosu, pored uzglavnog kamena nalazio se i kraći lančić sastavljen od okruglih alkica tankog brončanog lima, kojem vjerojatno pripada i samostalna alkica. Vrlo su čest grobni prilog, kao i njihova uporaba – nošeni su kao dodatak oglavljima, ogrlice, sastavni dio privjesaka na fibuli i sl., te su tipološki dugotrajan oblik.
Brončani torkves otvorenih krajeva s ušicama, djelomično tordiran, a pri krajevima gladak, pojavljuje se u istom razdoblju, kao naslijeđe široko rasprostranjene kulture polja sa žarama, gdje se javlja nešto ranije i dugotrajniji je oblik starijeg željeznog doba. Nošen je i kao ogrlica, osobito više njih, što je dokumentirano u nekropoloma u Kompolju.
Čest prilog u grobovima na centralnom japodskom (ličkom) području, a rjeđe na periferiji, su sljepoočničarke. Ovaj nakit, nošen na kožnoj ili tekstilnoj vrpci oko glave koji se javlja u dvije inačice, od kojih je ovdje zastupljena druga, pojava je datirana u Ha B stupanj kasnog brončanog i početak starijeg željeznog doba (10-8.st.pr.Kr.). Sastoji se od dva brončana koluta – gornji kolut je gusto horizontalno kaneliran s jedne, a s druge strane ukrašen urezanim geometrijskim motivima (dvostruki X i kružnice), sa suženim krajem provučenim kroz drugi, pločasto profilirani kolut.
Kao grobni prilog potječe i mala brončana jednopetljasta lučna fibula sa zrnom jantara na luku. Završetak luka i veći dio igle nedostaju, a veliko okruglo zrno jantara, nesrazmjerno ukupnoj veličini fibule, također je oštećeno. Ove su fibule prisustne u velikom broju na japodskom, ali i na susjednom liburnskom području od Ha B3 stupnja kasnog brončanog doba, pa tijekom cijelog 7. st. pr. Kr. Rasprostranjene su i na zapadnoj obali Jadrana – u srednjoj Italiji, Apuliji i Bolonjskom krugu, a često prate u grobnim cjelinama oglavlja od brončanog lima ukrašena geometrijskim motivima u tehnici iskucavanja (grobne cjeline u Kompolju i Prozoru koje pripadaju III fazi japodske kulture – Ha C1/C2, odnosno 7. i 6. st. pr.Kr.). Možda bi se pojava ove fibule u Konjskom Brdu, mogla izravno dovesti u vezu sa spiralno-naočalastim ukrasom, ne samo, za kosu, već i kao ures glave (!). Grobnoj cjelini također pripada i malo brončano konično dugme s ušicom za prišivanje na poleđini i središnjim ispupčenjem na gornjoj površini, a tipološki pripada širokom vremenskom rasponu od konca 12.st. pr. Kr. i tijekom halštatskog razdoblja (starije željezno doba).
Na japodskom području omiljene su i perle od stakla te osobito perle od tamnoplave do crne staklene paste sa žutim koncentričnim krugovima, kao proizvod lokalnih, japodskih radionica. Služile su kao dodatak fibulama ili u većem broju, kao ogrlica. Pokojnica je prema svojim prilozima, zacijelo pripadala bogatijem, višem sloju ove plemenske zajednice koja je živjela na gradini Mali Čardak, a njezini zemni ostaci pohranjeni su u zemlju koncem 8. i početkom 7. st. pr. Kr.
Galerija slika - kliknite na sliku za povećanje
